Pozdrav ekipa,
muško sam, rane 20te, student i potaknut nekim raspravama o tom famoznom "nice guy" sindromu, htio sam podijelit svoje iskustvo i tražiti savjet jer me zanima vaše mišljenje.
Ukratko, cijeli život sam bio onaj klasični "dobar dečko", svima pomagao, kroz srednju fokusiran samo na školu i ocjene, poslije na faksu... Nisam se previše interesirao za veze, više sam ganjao svoje interese, prosjek i te stvari, a i bio sam awkward do bola kad treba pričat s curama. Mislim, i dalje sam awkward, al po mom mišljenju puno manje nego prije heheh
Uvijek dostupan, popustljiv... često sam stavljao tuđe potrebe ispred svojih, gazio sam svoje stavove samo da se nikome ne zamjerim. Iskreno, nisam ponosan na to sad kad gledam unatrag, al eto, takav sam bio i išao sam linijom manjeg otpora samo da budem svima "dobar"
Kad sam krenuo na faks, prve dvije godine fokus mi je bio isključivo na studiju, al tamo negdje na trećoj godini skužim da mi fali osoba suprotnog spola s kojom bih kliknuo i dijelio sve te male životne trenutke koji nas čine sretnima pa rekoh idem probat dating appove jer ne izlazim baš po klubovima, a i iskreno previše sam shy za uletat uživo iako radim na tome da to popravim, al ono... ne ide baš najbajnije
Uglavnom, instaliram ja Boo i računam, pošto je to kao app za introverte da se međusobno upoznaju, vidim veći potencijal za neš ozbiljno tu jer nije ko Tinder gdje se uglavnom traže hookupovi i te stvari. Jednostavno ne volim upoznavati bilo koga i gubiti vrijeme ni sebi ni drugima na nešto što od početka znam da ne vodi nigdje jer, realno, uvijek izgubiš dio sebe kad se trošiš na stvari koje nemaju nikakvu budućnost
Ovo što ću ispričat dogodilo se prije nekih cca 7-8 mjeseci...
Doslovno odmah nakon što sam složio profil, dobijem lajk od te cure. Vidim u blizini je, iz istog grada i sve to, ja rekoh "jel moguće da je tako lako?". Činila se skroz okej, profil joj je bio onak... normalan, pristojan i baš je davala dojam nekoga tko traži nešto ozbiljnije, a ne one FWB/ONS šeme
Pričali smo dugo, otišli na par dejtova i vibe mi se činio top. U mojoj glavi ona je bila "the one" i do te mjere sam bio taj nice guy da sam kimo glavom i na neke njezine kontroverzne stavove s kojima se inače nikad ne bi složio, sve samo da ne narušim mir i vibe koji imamo. Govorio sam sebi: "ako progutam to sad, možda joj kasnije kad budemo u vezi mogu dat priliku da vidi i drugu stranu tih stavova, možda promijeni mišljenje kad vidi da nije sve tako kao što ona misli i vidi"... ono, klasično zavaravanje
I onda dođe trenutak istine...
Predložim ja novi dejt s namjerom da napokon otvoreno popričamo o budućnosti. Ono, lijepo nam je, vibe je tu, ajmo vidjet imamo li iste vidike i jel ide ovo prema vezi, a ako ne, rastanemo se kao ljudi da ne gubimo više jedno drugom vrijeme
Hladan tuš....
Krene mi govorit "pa šta ti oćeš, ja tebe vidim samo kao prijatelja", a meanwhile cura je flertala sa mnom kad god je stigla, davala signale za nešto više koji su i meni inače ćoravom za takve signale bili više nego očiti...
Uglavnom okej, nemamo iste namjere, pošteno i ja joj kažem da nisam tražio prijateljstvo i da ne želim bit u frendzoni jer ću je uvijek gledat kao nešto više, a to iskustvo ne želim priuštit ni sebi ni njoj. Reko sam da želim respektabilno nastavit svojim putem, poželim joj sreću dalje u životu i na faksu... i tu krene kaos. Umjesto "ok, sretno i tebi", dobio sam hrpu uvreda s njene strane....
Iskreno, dugo me držalo to, moram priznat. Cura se stvarno činila okej, dobra, inteligentna... i nisam mogo vjerovat da se netko može tak lako u sekundi preobratit i krenut s takvim uvredama. Baš sam se pito jesam li zaslužio da me neko tak popljuje? A realno, mislim da nisam ništa krivo napravio, bar ja ne vidim šta. Jel greška bila to što sam uopće pito jel ovo vodi nečem višem il ne?
Al na kraju, to mi je bio baš onaj wake up call jer sam napokon skužio da sam živio u zabludi... mislio sam da ako budem dovoljno dobar, popustljiv i ako se slažem sa svime, da ću se automatski nekome više svidjeti i da će to biti dovoljno... grdno sam se prevario
Toga više nema i otada granice postavljam u startu. Nisam postao đubre od čovjeka, i dalje sam ja onaj stari dobrica iznutra, ali ta vrata su sad otvorena isključivo za moj krug ljudi. Za sve ostale sam na distanci, nema više davanja 100% strancima na slijepo. Ako mi ne sjedneš na prvu ili osjetim krivi vibe, kulturan "pozdrav" je maksimum koji ćeš dobit od mene
Sad me zanima par stvari:
Gdje uopće tražiti osobe suprotnog spola koje su otprilike kao ja? Znači netko tko ima manji krug prijatelja, ne visi po klubovima, ne zanimaju ga površne šeme i traži isto što i ja (mir i nešto ozbiljno). Gdje se takve skrivaju?
Prije nego što neko napiše "Jesi probao na faksu ili u knjižnici?" Na mom faksu su cure većinom zauzete il ne traže ništa, bar po onom što sam ja uspio skužit, moguće da sam u krivu, a u knjižnici na faksu su uglavnom samo likovi hahaha, tkd mi to baš nisu opcije
2. Jel ova moja promjena u "hladnijeg" tipa zdrava faza odrastanja ili sam zbog jednog lošeg iskustva otišao u ekstrem?
Ako ima ljudi koji su prošli kroz isto, slušam savjete. Svaki komentar je dobrodošao.